Poštovani uredniče Jutarnjeg lista!

Na sam Praznik neovisnosti, mislila sam kako ću u miru i opušteno sa obitelji blagovati, no zatekla me vijest – afera „cipele“. U svojoj četrdeset prvoj godini radnog staža u mojoj socijali susrećem se ponovo sa blaćenjem i prozivanjem radnika centra za socijalnu skrb, ovaj puta mog Zaprešića, a poznato je da je do sada bilo dosta centara na tapeti svih medija.

Više nije dovoljno obrušavati se na stručnost i profesiju, sada su na redu cipele. Tko zna možda će nam uoči Božića zaviriti i u tanjur jesmo li pripremili bakalar i puricu!

Čudim se najprije nepoznatom kupcu – savjesnoj građanki koja je ostala zgranuta kupovinom obuće i izdavanjem visokog R1 računa na ime centra, zatim iznenađenoj prodavačici, a najviše se čudim novinarki koja je to potom i objavila. Da li je znala što objavljuje i kakva je to vijest i što će ista proizvesti. Danas možete čitati u cijeloj našoj lijepoj domovini kako socijalni radnici na teret države kupuju skupe cipele.

Ja sam temeljem Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi donijela odluku o nabavi jednog para radne obuće za radnike Centra za socijalnu skrb Zaprešić. Odluku objavila na oglasnoj ploči Centra. U odluci stoji da će se radnicima refundirati 500,00 kn za nabavljenu radnu obuću, da svaki radnik po svom nahođenju odabere svoj par obuće bez znaka i obilježja ustanove u kojoj radi. Nitko ne priječi radniku odabrati i skuplju obuću, sve ovisi o platežnoj mogućnosti i ukusu pojedinca, no poslodavac podmiruje samo 500,00 kn. Pismenom čovjeku dosta.

Ali zašto ne bismo od skupih cipela napravili spektakl, aferu u socijali, nemamo dovoljno ozbiljnih tema za novine i ostale medije.

Zar su noge naših radnika manje vrijedne i ne smiju ući u skupe cipele? Tko nam propisuje koliko ćemo novca izdvojiti za obuću kako bismo bili primjereno obuveni? Što se to događa mom narodu gdje svatko i u svako vrijeme ima pravo nekoga prozivati sa argumentima ili bez njih? Čime to naši mediji hrane svoje čitatelje i slušatelje.

Zanima me gdje su bili savjesna građanka, iznenađena prodavačica i zainteresirana novinarka, te svi oni koji na društvenim mrežama danas bruje o aferi s cipelama, za vrijeme Domovinskog rata kada smo stvarali ovu našu lijepu samostalnu Hrvatsku? Ne znam, ali znam gdje su bili socijalni radnici i svi ostali radnici centra; danonoćno su radili i dežurali, zbrinjavali na tisuće naših prognanika i izbjeglica iz susjedne nam države Bosne i Hercegovine.

Državni i Županijski proračun nismo oštetili, dapače još smo prošle godine planirali sredstva za nabavu radne obuće što se inače čini u financijskim planovima.

A sada ističem još nekoliko bitnih momenata u ovoj priči. Gdje ostaje dostojanstvo čovjeka- radnika, u čijem interesu, javnom ili privatnom, tko je ovdje pogriješio, tko treba sada biti prozvan ili možda i tužen?

Sjetih se i stihova jedne pjesme:“ Što to ima u ljudima dušo da ulaze u tuđe živote?“ Zar ti ljudi nemaju svoje brige, svoje obitelji, svoje probleme?

A završit ću u stilu cjenjene mi novinarke Tanje Torbarine; Pa ajmo mi dragi moji suradnici hodat bosi, možda će nas više cjenit i manje prozivat!!!

 

Na znanje:
Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
Hrvatskoj komori socijalnih radnika
Hrvatskoj udruzi socijalnih radnika
Hrvatskom novinarskom društvu

S poštovanjem!

Ravnateljica CZSS Zaprešić Đurđica Poduška, dipl soc. radnica

Otvoreno pismo (pdf)